4/4
Vraćamo
se ka Beogradu ... Idemo istim putem kao i u dolasku, samo se krećemo u
drugom smeru ... 
Stoga, mogu da ponovim mapu sa početka reportaže ... 

Prolazimo pored jednog bunara krajputaša ... 

Nekoliko kilometara pred ulazak u Mladenovac skrećemo ka Markovcu da
bismo obišli Markovačko jezero ... 

Ali pre jezera stajemo kod Crkve Svetog Proroka Ilije u Markovcu ... 

U porti crkve se nalazi obelisk podignut 1427. godine na mestu na kom je
iznenada preminuo despot Stefan Lazarević,
Crkva
Svetog Proroka Ilije je podignuta 1886. godine na mestu stare crkve koja
je postojala u doba despota Stefana
i koja je
služila sve do 1884. godine, kada je zbog stradanja izazvanog
zemljotresom porušena ...

Prema žitiju despota Stefana Lazarevića, koje je napisao Konstantin
Filosof,
despot
Stefan Lazarević je iznenada preminuo 19. jula 1427. godine, srušivši se
sa konja, prilikom polaska u lov ...
Opraštajući
se od svog gospodara, njegovi najbliži saradnici, koji su se u trenutku
nesreće nalazili u njegovoj sviti,
podigli
su mu spomenik od venčačkog mermera, ispisujući na njemu poruke odanosti
i poštovanja ...

Iz zapisa na obelisku se saznaje da je spomenik podigao Đurađ Zubrović,
vlastelin iz te oblasti i vitez iz despotove svite ...
Naime,
na istočnoj strani spomenika, ispod krsta, piše: "Ja, Đurađ Zubrović,
grešni rab Božiji, postavih ovaj kamen." ...
Izraz ljubavi i zahvalnosti, ispunjen iskrenim bolom i tugom zbog
gubitka vladara, pokazuju sledeći natpisi:
"Blagočastivi
gospodin Stefan, dobri gospodin i Predobri i mili i slatki gospodin
despot, o gore tomu ko ga vide na ovom mestu mrtva." ...
Najlepši zapis preminulom despotu ispisan je u formi epitafa na čeonoj,
zapadnoj strani spomenika ...
Autor
ovih redova je, prema jednom tumačenju, pop Vukša, čiji se potpis nalazi
na užoj strani spomenika,
dok po
drugima ovaj tekst predstavlja poslednje opraštanje despotovog velikog
prijatelja i biografa Konstantina Filosofa ...
Tačan
tekst epitafa glasi:
"Ja,
Despot Stefan, sin svetoga kneza Lazara i po predstavljanju toga
milošću Božjom bih gospodin svim Srbima
i
Podunavlju i Posavlju i delu ugarske zemlje i bosanske, a još i
Primorju zetskom.
I u
bogodanoj mi vlasti provodih života mojega vreme koliko blagomu izvoli
se Bogu, godina oko 38.
I tako
dođe meni zapovest opšta od cara svih i Boga, govoreći poslani k meni
anđeo: Idi!
I tako
duša moja od ubogog mi razluči se tela na mestu zvanom Glava,
godine
tada tekuće 6000 i 900 i 30 i 5 indikata 5 suncu krug 19 i lune 19,
meseca jula 19 dan."

Jezik kojim je pisan epitaf pripada književnoj srednjovekovnoj vrsti,
takozvanom "kićenom" stilu,
kojim
dominira svečani ton tipičan za formu nadgrobnog spomenika podignutog
visokoj ličnosti, naročito vladaru ...
Uz
epitaf, kako je to bio običaj u srednjovekovnoj Srbiji, urezana je
predstava Hristovog krsta na Golgoti,
čija je
simbolika u direktnoj vezi sa temom stradalništva i mučeništva, kao i
nečitka predstava jelena,
koja
aludira na događaj lova u kojem je despota zadesila iznenadna smrt ...
Nakon
podizanja obeliska, telo despota Stefana Lazarevića je preneto u njegovu
zadužbinu, manastir Resavu (Manasiju), gde je i sahranjen ...
Kao jedan od najstarijih i najznačajnijih spomenika balkanskog kulturnog
nasleđa, obelisk je zaštićen 1979. godine
kao
spomenik kulture od izuzetnog značaja za državu ... 
Nastavljamo
dalje ... 

Prilično čudno orezano drveće ispred crkve ... 

Dolazimo
i do Markovačkog jezera ... 

Markovačko jezero je jedno od najstarijih beogradskih veštačkih
akumulacija ... Formirano je izgradnjom brane na reci Košarna 1965.
godine,
za
potrebe zalivnog sistema obližnjeg poljoprivrednog kombinata i jabukare
... U isto vreme počelo se i sa poribljavanjem ...
Površina
jezera iznosi oko 16 hektara, a najveća dubina iznosi oko 12 metara ...

Pa da se
malo prošetamo uz jezero i po brani ... 




I još
nekoliko fotografija okupanih zracima zalazećeg sunca ... 



Sunce je
sad već zamaklo za brdo i prilično je zahladilo, tako da smo lagano
krenuli nazad ka Dijani ... 

Zaštićeni od vetra, na brzinu smo smazali užinu ... 


I potom
krenusmo lagano avalskim putem nazad ka Jajincima ... 


Stižemo
kući u sam smiraj dana ... 

Pogled sa terase na Dijanu ... 

I na zalazak sunca ... 

Eto, to bi bilo to ... 
Ovaj izlet nam je bilo prvo putovanje od početka korone, a iako je bio
decembar, to je meni bio prvi put u 2020. godini da sam,
zahvaljujući
obavezama i pritiscima na poslu, bio u mogućnosti da budem izložen
sunčevim zracima duže od 15 minuta ... 
Toliko od nas ... Do sledećeg putovanja ... A nadam se da će 2021.
godine biti prilike za putovanja ...
KRAJ