9/12
Goca i ja
sedosmo opet u Lesija i krenusmo ka vrhu Kosmaja ... 

Prvo smo skrenuli ka vrhu koji se zove Goli vrh, odnosno Beli kamen (540
metara nadmorske visine), gde se nalaze televizijski repetitori ... 

Na tom mestu je pre nekoliko godina postavljen drveni vidikovac sa kojeg
puca neverovatan pogled na okolinu Kosmaja ... 

Ali, pre
penjanja na vidikovac, prvo da obiđemo jedno skrovito mesto od
istorijskog značaja, za koje malo ljudi zna da uopšte postoji ...


Tako je, idemo ovuda ... 

Lišće je šuškalo pod našim nogama ...

Goca je skupljala žireve ... 

Hajde bre, ne usporavaj saobraćaj ...

I evo
nas, stigli smo ...

Nažalost, informacije na tabli nisu baš najpreciznije ... 
Sećate se da sam nekoliko puta tokom reportaže spomenuo da su se na
Kosmaju vodile žestoke i krvave borbe
tokom
Prvog svetskog rata, o kojima će biti reči u nastavku reportaže ...
E pa, došao je taj trenutak ...
Već sam
spomenuo kako je atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca
Ferdinanda u Sarajevu
iskorišćen
kao povod za napad na Srbiju, a samim tim i za otpočinjanje Prvog
svetskog rata ... 
Austrougarska vojska je napala Srbiju preko Drine, gde je srpska vojska
u Cerskoj bici nanela prvi poraz mnogo jačoj austrougarskoj vojsci ... 
Međutim, nakon sloma u Cerskoj bici, Habsburški vojskovođa Poćorek, sa
vojskom od preko 300.000 vojnika ponovio je napad na Srbiju,
ovog puta
temeljitije i mnogo opreznije ... I pored hrabre odbrane, Srpska vojska
je morala da se postepeno povlači ...
U želji
da skrati liniju fronta, čime bi poboljšala odbranu, Srpska Vrhovna
Komanda žrtvovala je Beograd i prepustila je grad neprijatelju ...
Jedinice
Komande odbrane Beograda, pod komandom generala Mihajla
Živkovića-Gvozdenog, 30. novembra 1914. godine,
zajedno
sa civilima, kreću u povlačenje prema Kosmaju ... Usput je (barem) jedan
neznani junak ostao da leži na Avali ...
Jedan deo srpske vojske zauzima svoj položaj na Kosmaju ... 
Poćorek šansu za konačnu pobedu vidi u brzom i odlučnom napadu na
Kosmaj,
jer bi
njegovim osvajanjem austrougarska vojska zašla iza leđa srpskoj vojsci
na liniji Aranđelovac - Gornji Milanovac ...
Za taj
napad Poćorek je odvojio preko 60 bataljona ...
Tako je 6. decembra počeo žestok napad na srpske položaje na Kosmaju
... 
Na brdovitom i šumovitom terenu, u zimskim uslovima, borbe su se
uglavnom vodile prsa u prsa, bajonetima, bombama ...
Krvave
borbe su trajale tri dana, do 8. decembra ...
Austrougarske
trupe su bile potučene, a Kosmaj je ostao u srpskim rukama ... 
Mnogo srpskih vojnika je zauvek ostalo na Kosmaju ... Tačan broj
stradalih nikada nije precizno utvrđen ... 
Za to vreme, srpska kontraofanziva se uspešno odvijala preko Kolubare
i
završila se veličanstvenom pobedom srpske vojske u Kolubarskoj bici, 16.
decembra 1914. godine ...
Nažalost, to je bila poslednja pobeda srpske vojske nad Austrougarima
... 
Ulaskom Nemačke i Bugarske u rat početkom 1915. godine, naredni udar je
primorao našu vojsku,
koju je
predvodio kralj Petar I Karađorđević (1844-1921), na veliko povlačenje
ka jugu ...
Usledila
je golgota preko Albanije, Krf i Jonsko more kao plava grobnica, ali
potom i reformiranje vojske,
saveznički
proboj Solunskog fronta, pri čemu je opet mnogo srpskih vojnika našlo
svoj večni počinak na Zejtinliku,
te
povratak i konačno oslobođenje Srbije 1918. godine ...
S obzirom
na brzinu kojom je srpska vojska bila prinuđena na povlačenje,
svi ovi
heroji koji su ostavili svoje živote na Kosmaju ostadoše nepokopani
... 
Tek nakon oslobođenja i povratka srpske vojske u Srbiju njihovi posmrtni
ostaci su bili sakupljeni i delom položeni u kriptu
pomenutog
Hrama Svete Trojice u Rogači, a delom položeni u ovu skromnu
spomen-kosturnicu podno Belog kamena ...

Na spomen-kosturnici su ispisani stihovi pesme "Otadžbina" čuvenog
srpskog pesnika Đure Jakšića ...
И само дотле, до тог камена,
До тог бедема -
Ногом ћеш ступит можда , поганом!
Дрзнеш ли даље? ... Чућеш громове
Како тишину земље слободне
Са грмљавином страшном кидају.
Unutar samog spomen-obeležja, nalazi se zastakljena vitrina u kojoj je
položen mali beli kovčeg
sa
određenim brojem posmrtnih ostataka, dok je većina kostiju pohranjena
ispod spomenika ...

Nažalost, vitrina nije dobro zadihtovana, te je unutar nje izraslo
zelenilo, sakupila se vlaga i staklo se zamaglilo, pa se mali kovčeg
jedva vidi ... 

Ta vitrina sada bukvalno više podseća na neki akvarijum ... 
Naravno, i ovu značajnu lokaciju smo obišli sa Nalinijem i Džonom
... 
Istu ovu priču o Prvom svetskom ratu sam i njima ispripovedao ...

Obojica su ostali zapanjeni junaštvom našeg naroda tokom Prvog svetskog
rata, kao i stravičnom činjenicom da je tokom tog rata
Srbija
izgubila trećinu stanovništva (oko 1.300.000 stanovnika), odnosno čak
oko 60% ukupne muške populacije ... 
Džon je pitao - kako je moguće da jedan interni sukob između dve države
preraste u rat svetskih razmera, ali pre nego što sam mu ponudio
odgovor,
Nalini je
pružio veoma detaljno i precizno objašnjenje, jasno razdvojivši povode i
uzroke, uz iznošenje dosta tačnih istorijskih činjenica,
te sam
zaključio da Indijci imaju veoma široko i duboko obrazovanje ... 
Inače, za
ovu spomen-kosturnicu sam znao odavno ... 
Još dok sam bio klinac, tata me je, zajedno sa mojim pomenutim drugarom
Goranom i njegovom sestrom Gordanom
poveo u
šetnju po kosmajskim stazama i bogazama ... Tada smo obišli i ovu
spomen-kosturnicu ...

Tada se u vitrini kosturnice nije nalazio mali beli kovčeg, već je
određeni broj ljudskih kostiju bio izložen na pokrovu ... 
Jasno su se mogli prepoznati delovi lobanje, kao i delovi grudne kosti
sa rebrima ...
Taj
prizor je bio mnogo jeziviji, ali je slao i mnogo jaču poruku ...


Takođe, priča se kako se po nepristupačnijim, strmijim, šumovitim
obroncima Kosmaja još uvek može pronaći poneki deo kosti ljudskog
porekla ... 
Dok ovo pišem, u glavi mi odzvanjaju stihovi pesme "Ratnik paorskog
srca" Đoleta Balaševića ...
Psov'o je Braca i krivce i žrtve,
Puške i vaške i rov prepun blata.
Rek'o je - ne mož' izbrojati mrtve,
Jer su se carevi igrali rata.
Elem,
postavlja se pitanje zašto je ova spomen-kosturnica pala u zaborav,
kao
uostalom i cela surova i presudna bitka na Kosmaju u kojoj je izginulo
mnogo srpskih vojnika ... 
Da krajem devedesetih godina dvadesetog veka nisu postavljeni
televizijski repetitori na vrhu Beli kamen, ne bi bilo ni asfaltiranog
puta do njih,
a samim
tim ne bi bio sagrađen ni vidikovac, te bi pristup ovom spomeniku od
izuzetne istorijske važnosti bio još teži ... 
Još uvek nije postavljen ni jedan putokaz do ove spomen-kosturnice ... 
Još bitnije je pitanje zašto se kralj Aleksandar I Karađorđević
opredelio da podigne grandiozni Spomenik Neznanom Junaku na vrhu Avale,
pritom
sravnivši sa zemljom srednjevekovni grad Žrnov, a da sa druge strane ovu
spomen-kosturnicu pošalje u zaborav ... 
Ako je već hteo da spomenik podigne na teritoriji Beograda, zbog blizine
i lakšeg pristupa prilikom obeležavanja bitnih istorijskih datuma,
postojale
su mnogo pogodnije lokacije u urbanom delu grada ili na tadašnjoj
periferiji grada ... 
A ako je hteo da spomenik veže za lokaciju od istorijskog značaja za
period Prvog svetskog rata, onda je svakako Kosmaj i njegov Goli vrh,
odnosno
Beli kamen, mnogo logičniji izbor, jer je zapravo na tom mestu bilo
poprište najkrvavije bitke, a sam vrh je, za razliku od Avale,
bio
slobodan za izgradnju spomenika (na šta ukazuje i samo ime "Goli vrh")
... 
Napokon, zbog položaja Belog kamena, taj spomenik bi svakako bio veoma
uočljiv i upadljiv
svakome
ko bi ka Kosmaju dolazio iz pravca Beograda ... 
Filozofiranje
o Aleksandru I Karađorđeviću je gotovo, a mi krenusmo nazad ka vrhu Beli
kamen i vidikovcu koji se nalazi na njemu ... 

Auh, pa tu mora baš mnogo da se pentra po stepenicama ... 

Ništa, idemo polako ... 

I eto nas
na najvišoj platformi vidikovca ... 

Pogled na okolinu Kosmaja je veličanstven ... 

Zumiranje na Sopot ... 

Malo neobaveznog poziranja ... 

Pogled na druga dva kosmajska vrha, obasjana zracima Sunca koje je već
počelo da zamačinje za horizont ... 

Pogled na upečatljiv spomenik ... 
